Haris Džinović: Sarajevo je moj hadž

Foto: Dženan KRIJEŠTORAC/Arhiva Oslobođenja

Uz svu popularnost, Harisa Džinovića prati glas da je ters jer bez ikakvog pardona iznosi svoje stavove i mišljenje, a novinarima se ne dodvorava već im počesto govori ono što baš i ne žele čuti.

Kaže da ne voli da daje intervjue jer skoro niko više ne želi da sluša šta neko ima da kaže, osim ukoliko ne govori ono što želi da čuje.

„Ma kriza je vaspitanja i tih koji edukuju narod, elite, znači vrhuške. Inflacija je elite. Elita samo gleda svoje guzove i šta ih briga za druge. Razvalili su sve ovo, ojadili narod, ratove donijeli. Prije 30 godina ovdje je plata bila 1.500 maraka, a to je danas ekvivalent 2.500 eura. I mogao si ići i u crkvu i u džamiju i raditi šta god hoćeš. Putovati. Nema više firmi. Firme su zapošljavale po 50-60 hiljada ljudi. Energoinvest je imao skoro 120.000 ljudi, Feroelektro, Unis, Tas… Toga sad nema.”

Foto: Dženan KRIJEŠTORAC/Arhiva Oslobođenja

Foto: Dženan KRIJEŠTORAC/Arhiva Oslobođenja

Zbog svega što se zadnjih godina dešava na prostoru nekadašnje Jugoslavije volio bi, kaže, da se Tito vrati samo jedan vikend, ponovo otvori Goli otok i zatvori oko 1.200 onih kojima stražari nikada više ne bi dozvolili da izađu. Mada je njegova popularnost na prostoru nekadašnje SFRJ u godinama nakon rata rasla, sa Sarajevom je godinama u zategnutim odnosima jer iako su otišli i mnogi drugi njemu se to uvijek posebno zamjeralo. Čak je neposredno nakon rata jedan sarajevski kriminalac, koji odavno nije među živima, na njega povukao pištolj pravdajući se riječima: „Pjevao je Srbima!”

Neće priznati, ali pogodilo ga je to kao i to što ga zadnjih 20 godina ne prestaju pitati: zašto si otišao? Pokušava to prikriti kratkim i grubim odgovorima jer ne misli da ima ikakvog razloga da se ikome pravda (kao što i nema i teško da bi iko mogao reći šta se to konkretno Džinoviću zamjera). Ali to koliki je emotivac i koliko mu teško padaju te neosnovane optužbe sasvim se jasno čita između redova u njegovim odgovorima kao i ljubav prema Sarajevu i Bosni.

• Gdje spavaš kad si u Sarajevu?

DŽINOVIĆ: U hotelu.

• U gradu u kome si rođen?

DŽINOVIĆ: Pa naravno. U gradu u kome mi je živjelo sedam djedova. Nemam ni ćoška, ni šatorskog krila. Nemam stan. Zato imaju drugi.

• Sarajevo je uvijek imalo bolji odnos prema došljacima, možda ćeš i ti sad biti popularniji…

DŽINOVIĆ: Hahahahaha. Važno je da su stanove podobijali oni koji su došli i mnogi na guzove.

• O kome govoriš? O kolegama?

DŽINOVIĆ: Ne govorim o estradi.

• O vlasti?

DŽINOVIĆ: Ma naravno. Ne govorim ja o narodu, nego o tim vlastima. Grad čine ljudi. Ako tebi nisu interesantni, poznati, glasoviti, priznati umjetnici, ako ti to nije segment koji ti je važan u gradu, koji će ti kurac filmski festival, šta se guraš da ga napraviš? Znači usmjeren si kulturološki pa pobrini se i za ovu klijentelu. Grad mora imati svega, mora biti šaren.

• Pa ti si zvijezda, zar treba neko o tebi brinuti?

DŽINOVIĆ: Zvijezde se brinu za sebe. Organizuju zvijezde sebi život, ali radi se o odnosu.

• Otkud uopće ta priča da si ti sa Sarajevom u sukobu?

DŽINOVIĆ: Ne znam. Ljudi slušaju moje pjesme, puna Zetra, Skenderija… Čuj što je Haris otiš’o? Ja sam poznat pa me uzimaju u usta, mnoge druge koji su otišli ne znaju.

• Otišli su Nele Karajlić, Emir Kusturica, Zdravko Čolić, Goran Bregović… i to su neke druge priče, ali tebi se uvijek posebno zamjeralo zbog toga.

DŽINOVIĆ: Otišlo je naroda koliko hoćeš. Pa 300.000 ljudi je raseljeno. Narod zna poznata imena, mene i moje kolege, ili ove iz drugih branši, a ne zna Šaćira, Janka, Marka, Muhameda, Zejnebu, i šta će o njima pričati. Mnogo je ljudi otišlo i nemaju namjeru da se vrate i to je problem. Ljudi su, bolan, kad su bili tibetanski ratovi sklanjali svoju intelektualnu klijentelu, u bilo kom pravcu naprednu, da poslije dođe i pomogne u obnovi zemlje. A ti anatemišeš ljude. Pa nisam ja za puške. Ja se ne bojim, nisam ja pičkica, ali nisam ni za puške. Mogu kudikamo bolje pomoći gradu, kao što sam i pomagao na razne načine, nebitno je to, to je bila moja dužnost. Meni je to dužnost i meni je to merak. Ne treba niko nikoga čekirati: što ti nisi ovdje, zašto si otiš’o, što živiš tamo? Šta te boli kurac što sam ja otišao!? Sve što si osvojio ovdje zagradi bodljikavom žicom i pusti struju. Sve! Kad su me jednom davno pitali: što si otiš’o, rek’o sam: bojim se granate, mene je strah granate i tenka.

• Pa ne ubija svaka?

DŽINOVIĆ: Mene burazeru strah granate i tenka, a tebe ako nije, jebiga, stani pred njega, nije problem.

• Što se vraćaš u Sarajevo?

DŽINOVIĆ: Zato što je ovo moj grad, grad koji je gradio moj dedo, pradedo, moj otac Muhamed rahmetli, moja mati Hatidža rahmetli, ja ga gradio zajedno s drugima. Nisam ja otišao što sam otjeran, niti sam otišao što nisam dobro došao. Međutim, pomakneš se i onda znaš onako počneš živjeti neki drugi život. Previše godina je prošlo od mog odlaska, 22-23 godine. Puno je to godina. Čovjek se navikne na neki drugi život. Isto k’o što su ljudi išli u Njemačku na rad pa se niko nije vratio. Šljakaju tamo, djeca im žive tamo, imaju stanove, zaposlenje, dolaze ovdje na izlet, pa im niko nije rekao: što si otiš’o mater ti jebem! Naviknu se ljudi.

• Ali i ta čaršija tebe i dalje svojata, „on je naš”, i zbog toga i jesu ta zamjeranja zbog odlaska, nastupa u Beogradu…

DŽINOVIĆ: Ja sam jednom Bregoviću zamjerio kada je rekao: Sarajevo mene nije zaslužilo. Nije on mislio na ljude, on je mislio na zvaničnike. Ja kažem: ako ja ne trebam Sarajevu, ne treba ni to Sarajevo meni. Znači ne ljudi, nego ti zvaničnici, meni ne trebaju. Ja ću u grad doći, svaki čas dolazim ovdje, isto kao na hadž da idem. Sarajevo je moj hadž. Ja tu dolazim, to je meni svetinja. A to što ja spavam u hotelu, što nemam kuće, što nemam stana, to je moja principijelnost. Ja mogu sutra to kupiti, ali neću. Neću, jer sam ja zaslužio da neko ponudi, pa bih ja rekao: nemojte, dajte nekome ko nema, ja ću kupiti sebi. Nemojte meni, ali nikome to nije palo na pamet. Prije nekih pola godine sjedio sam kod Malče u Vinoteci, sam. Gore se penje njih troje-četvero veoma poznatih u ovom gradu i sjede sa gradonačelnikom. Ja sjedim sat i pol dole sam. Misliš da je nekome palo na pamet, čak i od mojih kolega kojih je bilo, da kaže gradonačelniku: sjedi dole Haris Džinović, hoćemo li ga pozvati? Kad su silazili odozgo govore: vozdra Hari; vozdra, hej đe ste, šta ima. Jedan je doktor, jedan pjevač, jedan direktor da ne kažem čega, jedan profesor. Silaze, ljube se sa mnom. Kažu: mi nešto sa gradonačelnikom, bili smo na prijemu. Misliš da je nekome palo na pamet da me zovne, ili njemu? Ni slučajno.

Ostatak intervjua možete pročitati u novom broju Dana.

Izvor: http://www.oslobodjenje.ba/showtime/muzika/haris-dzinovic-sarajevo-je-moj-hadz