Sarajlije su najbolji filter mojim pjesmama

NEZAVISNE NOVINE

HARIS DZINOVIC – Sarajlije su najbolji filter mojim pjesmama

Pise: Sejla Ibric

Haris Dzinovic, pjevac izuzetnog glasa, 23. juna odrzace veliki koncert pod nazivom „Magicna noc“ na sarajevskom stadionu „Asim Ferhatovic“ na Kosevu.

staima34pic4

Ocekuje oko 30.000 Bosanaca i Hercegovaca, a uporedo s pripremama za ovaj spektakl Dzinovic uzurbano snima novi album s kojeg ce nekoliko pjesama premijerno predstaviti u „Magicnoj noci“.

Njegov cetvrti po redu album, na kojem gostuju Zeljko Joksimovic, Marina Tucakovic i Jelena Tomasevic, bice objavljen pocetkom ili krajem ljeta, na regionalnom trzistu.
„Bice novih detalja na mom koncertu, jer bice gostiju s kojima sam posljednjih dana radio koncerte. To su Halid Beslic i Zeljko Joksimovic. Predstavicu nekoliko novih pjesama da osjetim damar posjetilaca ‘Koseva’. To je najostriji filter koji postoji, a ja sam uvijek testirao svoje pjesme kroz sarajevsku publiku. U principu nemam tremu, ali ima odgovornosti“, objasnjava Dzinovic.

NN: Postoji li poseban razlog zbog kojeg ste za svoje goste izabrali Halida Beslica i Zeljka Joksimovica?

DZINOVIC: Halid Beslic je najveca bosanskohercegovacka folk zvijezda. Znam ga najmanje 40 godina. Veliki smo prijatelji i stari saradnici. Imali smo dosta uspjeha u zajednickim nastupima. Zeljko Joksimovic je iz mladje generacije i takodje je velika zvijezda.

NN: Vecinu pjesama koje pjevate Vi ste napisali. Kako nastaju Vase pjesme?

DZINOVIC: Znam da pjesma izadje iz mene „iz komada“. Iz mene izadje pjesama kao da sam je vec negdje cuo. Uglavnom napravim prvo melodiju, pa tek tekst. Meni je tako lakse. Valjda zato sto sam muzicar po vokaciji.

NN: Kako biste opisali svoj cetvrti album koji ce biti uskoro objavljen?

DZINOVIC: Album mora biti objavljen pocetkom ili krajem ljeta, jer imam zakazane koncerte. Moram imati novi album. To je moj imperativ, nije me niko uslovio. Album je napravljen veoma dobro produkcijski, sviracki i aranzerski. Imam trojicu sjajnih aranzera saradnika na ovom albumu. Prvi je Toni Lasan iz Splita. S njim sam radio proslu plocu. Rijec je o velikom muzickom znalcu. Zatim saradjujem s Micom Nikolicem iz Beograda i Zeljkom Joksimovicem. Razumiju se dobro u taj posao, svaka im cast. Boga mi, moram se pohvaliti da sam ga dobro otpjevao. Zadovoljni su uglavnom moji saradnici. Eto, ja uvijek nesto kenjkam, ali to su neki umjetnicki tripovi koji se ne vide. Album ima radni naziv, a to je „Magic“. Najvaznije je da se dopadne mojoj publici.

NN: Vas posao je zahtjevan. Koliko vremena provodite sa porodicom?

DZINOVIC: Moja djeca su jos mala. To su sicusni organizmi, ali razumiju sve. Volim se poigrati s njima. Imaju vrijeme kada „papaju“, spavaju. Nama se razilazi vrijeme. Dok oni spavaju, ja radim. Dok ja spavam, oni su budni. Ali, sretnemo se tokom dana.

NN: Rodjeni ste u Sarajevu gdje ste proveli svoje tinejdzerske dane. Nedostaje li Vam rodni grad, s obzirom na to da je Vasa trenutna adresa stanovanja Pariz?

DZINOVIC: U Sarajevu sam cesto poslovno. U Sarajevo dodjem nekad i privatno, iz cistog meraka. Nedostaje mi sve. Vremena su takva. Promijenilo se mnogo toga. I da nije bilo tog prokletog rata, ljudi bi pravili neke druge zivotne pomake. Dolaze mladje generacije, treba njima napraviti prostora. Imam mnogo stvari za kojima bi covjek mogao zazaliti. Ali, sta znam!? Kad se okrenem, kazem samom sebi: „Mozda sam mogao nesto bolje da uradim.“ Ali, onda opet sebi kazem: „Pa, sta ja to bolje da trazim od zivota? Ziv sam, zdrav, situiran, dobro mi je porodica.“ Nije li grijeh traziti vise od zivota ili za necim zaliti?
NN: Poznajete Dzordza Majkla, trenutno najkontroverzniju licnost svjetske muzicke scene. Da li ste jos u kontaktu?

DZINOVIC: Ne. To je bio period kada sam zivio u San Tropeu. To je bilo prije 12, 13 godina. Dzordz je tamo kupio kucu i neki sticaj okolnosti nas je spojio. Neki Francuz kog sam poznavao je Dzordzov veliki prijatelj. Dosli su u moju kucu, koju je za mene iznajmio „Poligram“ iz Pariza. Inace, za „Poligram“ sam radio album. Taj Francuz me znao pitati po izlasku iz neke diskoteke da dodju kod mene: „Imas li vina? S nama je Dzordz Majkl“. Imali smo te partije. Sretnemo se povremeno na plazama u Kanu, pa se pozdravimo i nekad rucamo. Inace, taj svjetski dzet-set nista ne radi. Idu iz jednu u drugu kucu i sjede.

NN: Vi niste mogli da izdrzite taj nocni tempo?

DZINOVIC: Ja mogu izdrzati i vise nego pastrmka pod vodom. Volim derneke. Ali, eto, ta vrsta zabave i takav nacin druzenja me ne privlaci. Nisu oni izmedju sebe neki veliki prijatelji. Ima tu dosta sminkeraja.

NN: Bojite li se starosti?

DZINOVIC: Ne. Ne pada mi na pamet da razmisljam o starosti i penziji. Garim i ne daj boze bolesti.

Kafic u Parizu

NN: Jedno vrijeme ste imali kafic u Parizu. Hocete li opet otvoriti neki ugostiteljski objekat?

DZINOVIC: Nisam ugostitelj. S prijateljem sam kupio kafanu da se imam gdje napiti, jer nas u tri sata ujutro svi konobari tjeraju napolje. A nama je u to doba najbolje. Kupili smo kafanu koja je prakticno radila vise u minusu nego u plusu; zato smo je i morali prodati da to sve sto smo ulozili ne bismo izgubili. Francuska je nemilosrdna po tom pitanju. Svaki dan se zatvori i otvori sto lokala.