Negdje na polovini dvadesetog vijeka, početkom jeseni, 26 septembra, rođen je Haris Džinović, koji je definitivno u svojoj profesiji obilježio posljednju deceniju ovog, a sigurni smo da će po njemu biti upamćene i prve decenije sljedećeg vijeka. I ne samo to. Njegova muzika će se pamtiti i poslije njega, kao nešto što sa godinama samo dobija na svojoj vrijednosti. S obzirom da u ovoj biografiji ne pominjem godinu rođenja kao nešto što po svojoj prirodi pripada životopisu jedne ličnosti, ne bih željela da se ovo protumači kao da se kriju godine, ali kao što je davno kazao jedan pjesnik… „…tvoje su godine, godine ljubavi… one su mlade i one su vječne…“ tako i Haris svojom pojavom za nas uvek budi sjećanje na mladost… a njegove pjesme davno su pronašle svoje mjesto među melodijama koje će se vječno pamtiti i pjevati. Zato su njegove godine uvijek mlade i zato su i vječne… a godine ljubavi izviru iz svakog njegovog stiha, iz svakog daha i napora da nam dočara svu veličinu i ljepotu tog osjećanja koje svakoga od nas dok ga slušamo obuhvati i ne pušta… i traje…

Hari, koji je sada u najboljim godinama, na vrhuncu svoje stvaralačke moći, rođen je na Baš Čaršiji, u srcu Sarajeva, u intelektualnoj radničkoj porodici od oca Muhameda, inzinjera i majke Hatidze, ekonomiste. Kao dijete, dosta vremena je provodio uz svoju nanu i djeda koji su ga prilicno razmazili, kao što se obično radi sa unucima, a pogotovo kad je neko rođen u vazdušastom i neuhvatljivom znaku Vage, a još pri tome jedinac u porodici, pa tada na scenu stupa majka Hatka koja sinu kupuje harmoniku u devetoj godini pošto je već tada pokazivao svoju muzikalnost, i to kao nagradu za uspjeh u skoli a i da bi ga motivisala da bolje uči. Mali Hari, ne prihvata ničiju pomoć, čak ni od najbliže familije u kojoj je bilo između ostalih i profesora muzike, već onako, sam uz melodije sa radija tipka po harmonici i skida prve akorde. Kako rano, kao mladić ostaje bez oca, podiže ga majka, koja ga, da bi mu skrenula misli od ulice, lutanja i lošeg drustva, nNo, kako harmonika i nije bila baš privlačan instrument šezdesetih godina, on je rešio da pređe na klavir. Jedini tada dostupan je bio u gimnazijskoj dvorani, i on umjesto da uči prijedmete koji ga ne zanimaju, počinje da prebira po dirkama. Uporedo sa klavirom, kreće sa učenjem gitare i tako malo, po malo – postaje pravi roker i osniva prvi rok bend, koji se vrlo brzo raspao. Neprekidno ohrabruje na putu muzičkog obrazovanja.

Uporedo sa muzikom, razvijao je ljubav i prema sportu. Počinje da se bavi fudbalom i to profesionalno u sarajevskom Željezničaru. U jednom trenutku Haris svojim talentom i strpljivošću stize i do prvog tima. I u tom poslu će biti dobar, kao uostalom u svemu što je radio, ali ne i dovoljno da bi istisnuo nekoga iz tada čuvene generacije Ribarevih beba, koja je osvojila čak i šampionsku titulu tih sedamdesetih godina. Ali, zbog raznoraznih okolnosti, a najmanje njegovom krivicom, ostajao je po strani. Kako nikada nije mogao da trpi nepravdu, rekao je zbogom fudbalu. Ipak, kako i sam kaže, može da mu bude zahvalan, jer mu je od njega ostalo zdravo tijelo, tako da i danas moze da zaroni na dubinu od dvadeset i pet metara i izdrži tri sata na bini. Poznata je i njegova ljubav prema skijanju, tenisu, atletici, podvodnom ribolovu…. Sport je volio, ali pravila sportskog života – nikako. Haris je želio je da živi život punim plućima, jer je osjećao da u srcu nosi vatru koju nije htio da guši strogim i isposničkim načinom sportskog zivota. Muzika ga je privlačila još od malih nogu, a ona je nekako najbolje išla uz raspoloženu raju do kasno u noć… gitare, vino, mjesečinu, šetnje po obali… I eto, tako, pošto za Harija nije bilo mjesta u prvom timu, a on na drugi nikada ne pristaje, vratio se svojoj prvoj ljubavi – muzici. Ali i tada opet upada u najjaču generaciju sarajevske muzičke skole – Zdravko Čolić, Indeksi, Kemal Monteno, Pro Arte, Bijelo Dugme… S obzirom na nesumnjiv talenat i preokupiranost muzikom, Haris je svestran umjetnik, pjevač, instrumentalista, kompozitor. Neke od njegovih kompozicija postale su hitovi u izvođenju drugih pjevača. Jedna od najpoznatijih kompozicija koju je radio za druge sigurno je pjesma Ti meni lazes sve koja je donijela veliku popularnost Dušku Kulišu sedamdesetih godina.

Opet je Haris imao strpljenja, kao da je osjećao da će doći njegovih pet minuta. Prvo počinje kao pjevač sevdalinki koji je, kako su govorili, bio pravi naslijednik Zaima Imamovića i Safeta Isovića. Onda je došla evergrin muzika, koja je potpuno potisnula narodnjake. Svirao je na svojoj gitari, više onako za raju na Jahorini, nego za sebe i svoju karijeru. I tako je počela priča od usta do usta, ona najbolja reklama: E, da si slušao Harija, vidio bi kakva je to muzika. Snima nekoliko tada aktuelnih singlica koje su imale malih tiraža i prilično dugo luta u raznim muzičkim žanrovima pokušavajući da pronađe sebe u nekom od njih. Onda se kao jedna dobrodošla pauza dešava u njegovom zivotu odsluženje vojnog roka i tada, pojavio se film Cigani lete u nebo i Harisa je taj zvuk toliko povukao da je nježne zvuke dobrih starih melodija zamijenio temperamentnim ciganskim melosom. Tada je čvrsto riješio da postane Ciganin. Kako sam kaže, nikad do tada na filmskom platnu nije vidio tako nešto uznemirujuće i eruptivno, a zahvaljujući upravo ciganskoj muzici, koju je možda nosio i negdje u sebi, duboko u svoj dusi, a film ga je samo podstakao da o njoj ozbiljnije razmišlja. Ona je došla i kao poslijedica njegovog nezadovoljstva u narodnoj muzici… U vrijeme kada su svi trazžili šansu u narodnoj, Haris se okrenuo ciganskoj muzici, koju je prilagodio temperamentu i osjećanjima ovog podneblja i jednostavnošću aranžmana izvođenja, koji su opet uz pomoć njegovog čarobnog glasa zvučali raskošno i tako je približio narodu .Zbog vjere svojih prijatelja i podrške koju je dobijao na svakom koraku gdje god bi zapjevao, Haris je imao snage da početkom osamdesetih oformi grupu Sar e Roma sa čuvenom braćom Pavlović. Iako jedino Džinović nije bio Ciganin, djelovao je najautentičnije. Sa imidžom lažnog Ciganina, u duhu svog imena (Haris na turskom znaci – lav), crnim brkovima i crnim šesirom na glavi, dopadao se naročito ženama. Prvi album, kao grupa, objavljuju 1982. godine u izdanju sarajevskog Diskotona i sa njega publiku na prvo slušanje osvaja pjesma Pilem, pilem. Zatim je 1983. godine uslijedio drugi album ciganske muzike u izdanju zagrebačkog Jugotona sa dosta hitova. Ostali su trajno upamćeni Kiko,Kiko, Bida mange romale i Ciganin sam ja. 1985. se pojavljuje ponovo u izdanju sarajevske diskografske kuće njihov treći (i za sada poslijednji album) sa hitovima O djila, Solnuska, Dve gitare, Rangac…

Haris Džinović je postigao nesumnjiv uspjeh pjevajući i svirajući cigansku muziku. Njegova grupa Sar e Roma dospjela je u sam vrh popularnosti i imala veliku medijsku pažnju. Slijede gostovanja i turneje po zemlji i inostranstvu… učestvuju na brojnim romskim hepeninzima. Redaju se… Rusija, Amerika, Kanada, Zapadna Evropa…. Od gostovanja u našoj zemlji ostao je upamćen onaj u beogradskoj hali Pionir 1986. godine. Krajem osamdesetih godina to su bile tradicionalne romske priredbe sa učesnicima iz cijelog svijeta. Tada je Haris sa svojom grupom osvojio specijalnu nagradu žirija za najbolji utisak i scenski nastup pokupivši gotovo sve glasove. Na jednom koncertu u sarajevskom Sportskom centru na Ilidži Haris upoznaje pjevačicu Valentinu Višnjevsku koja je, kako sam kaze, najbolja pjevačica ciganskih pjesama. Tu nastaju prvi kontakti i prijateljstvo sa Valentinom i mnogim sovjetskim umjetnicima. Tokom svog boravka u Moskvi, Haris se upoznaje sa poznatim kompozitorom Borisom Kursicvilijem, koji mu je svake godine slao po nekoliko klavirskih izvoda sa tekstovima pretežno izvorne romske muzike koju je on obrađivao.

Sredinom osamdesetih godina Haris boravi na manifestaciji Midem u Kanu pokusavajući da napravi karijeru u inostranstvu sa svojom ciganskom muzikom, gdje upoznaje načeg slikara Pericu Županovića. Preko njega dolazi u kontakt sa zvijezdama džet-seta Dejvidom Bouvijem, Eltonom Džonom… koji se oduševljavaju njegovim talentom i interpretacijom. Trake sa njegovom muzikom presnimavale su se i išle od ruke do ruke, došle i do Mika Džegera, Džeka Nikolsona, Stinga, Džon Bon Džovija koji su ludovali uz te zvuke. Hari je bio nadomak svijetskog uspeha, ali za prodor na to tržiste trebalo je dosta para, a od ciganske muzike se nije moglo živjeti. I baš tada kada je zahvaljujući Harisu i njegovoj grupi Sar e Roma, ciganska muzika osvojila mase i ušla u narod, on se ipak odlučio za solističku karijeru i snimio jedan od najboljih albuma svih vremena. Riješivši da se posveti komercijalnijim pjesmama, on i dalje ne odstupa od svog pravila da pjesme moraju biti kvalitetne i jednostavne, ali ih je on svojom interpretacijom doveo do savršenstva i napravio desetine hitova koji traju već cijelu deceniju.

Tako se 1989. godine pojavljuje njegov prvi solistički album sa pjesmama Ostariću, neću znati, I tebe sam sit kafano, Rano je za tugu, Sjećaš li se one noći, Odlaziš od mene, Hladno je, ugrij me… Haris vrlo brzo, poslije početnog nepovjerenja postiže nezapamćen uspjeh. Kreće prvo kao specijalni gost na turneji Halida Muslimovića, u organizaciji Miše Dobrića, da bi ubrzo po novinama osvanuli naslovi kao što je: Koncert na koncertu. Poslije te turneje Haris je zaista postao daleko veća zvijezda i od samog Muslimovića. Slijede pozivi na sve strane za gostovanja i po zemlji i po inostranstvu. Njegovih pet minuta napokon dolazi. Višegodišnji i može se slobodno reći višedecenijski rad i trud napokon su se isplatili, njegova mogućnost pjevanja na više jezika, sviranje pet instrumenata, nesumnjiv talenat i gomila hitova već poslije prvog solističkog albuma otvaraju mu širom sva vrata i sva srca otvorena za pravu emociju. Ali stižu i priznanja, nagrade na Mesamu, Oskar popularnosti… Čitaoci brojnih časopisa i radio i TV stanica ga biraju za pjevača godine, njegove pjesme su hitovi godine, njegovo ime se prepoznaje, o njemu se priča na svakom koraku…Ohrabren uspjehom svog prvog albuma, vrlo brzo kreće da radi materijal za drugi. I tu poništava teoriju da što je brzo mora biti i kuso i pojavljuje se nova ploča sa jos većim hitovima: Poznaćeš me, Nek mi bude zadnja čaša, Dajte vina, hoću lom, Pusti me, Nevoljo moja, O kako boli me, Odlazi nestaje… Haris počinje intenzivno da snima spotove, radi šou program za sarajevsku televiziju… dobija brojna priznanja… priča se ponavlja… Pjevač godine, hitovi godine, oskari, nagrade, priznanja… Haris mora da prizna da je došlo vrijeme za njegov prvi solistički koncert. Sve je moralo dobro da se pripremi. Poznavajući njega i njegov perfekcionizam, ne čudi podatak da je u projektu učestvovalo čak 120 ljudi. I tako 13.juna.1991. godine velika dvorana Centra Sava postaje pretijesna da primi sve one koji žele da uđu. Stoji se na svakom slobodnom mjestu, u svakom ćošku, sjedi se na stepenicama u prolazu, dodaju se pomoćni redovi, pomoćna sjedišta, u sali ključa. Ponavlja se atmosfera sa koncerta Džipsi Kingsa koji su gostovali nekoliko mjeseci prije. Sala je na nogama, ozvučenje donijeto iz Minhena besprijekorno, na sceni Haris i deset gitara, kao gosti pojavljuju se njegovi prijatelji Zdravko Čolić i Goran Bregović. Tu su sa njima i Laza Ristovski, orkestar Modra rijeka, ansambl Sajavel i grupa Sar e Roma. I poslije deset godina, ko je preživio, još prepričava njihov zajednički nastup na sceni.

S obzirom na tadašnja ratna zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije i na talase nacionalizma koji su bili sve izraženiji, Haris koji je tada uglavnom boravio u Beogradu, putujući iz njega po inostranstvu, maja 1992, biva prinuđen da napusti zemlju. U Bosni je ludilo već krenulo, Hrvatska je odavno zahvaćena ratnim požarima, on odstupnicu nema i tako svoje izbeglistvo započinje u Beču. U Austriji i Njemačkoj organizuje i učestvuje na prvim humanitarnim koncertima za BiH. I kako kaže, uvijek bez posrijednika šalje novac onima kojima je najpotrebniji. Ali, što se tiče nastavka i napredovanja njegove karijere Haris je morao čak i poslije tri miliona prodatih ploča u bivsoj Jugoslaviji, poslije neviđene popularnosti u svojoj zemlji, da tamo negdje startuje kao stranac, da krene ispočetka da se bori za svoje pozicije i da dokazuje svoj talenat. Ali, ovoga puta tuđim ljudima, zatvorenim i nepovjerljivim, u jednoj novoj sredini gdje se sve mjeri samo novcem, gdje nema toliko duše, gdje se baš na tuđem jeziku ne mogu dočarati sve emocije, potrebe i unutarnja preživljavanja.

Harisu se tada ipak, pojavljuje zračak svijetlosti na kraju tunela. Dolazi se do ideje, na prijedlog gospodje Izabel Fore, supruge poznatog francuskog kompozitora Kloda Fransoa, autora nezaboravnog hita „My Way“ koji je proslavio svojom izvedbom Frenk Sinatra, da s obzirom da je do tada bilo napravljeno 999 verzija te pjesme i da je gospodja Fore htjela napraviti jubilarnu 1000 verziju na ciganskom jeziku i da je htjela nekog pjevača sa našeg podneblja, da je čula za Harisa Džinovića i da se tako desilo da je baš on snimio tu jubilarnu verziju koja se na romskom zove Kantar cigan. Tada definitivno donosi odluku da napusti Austriju i da pređe u Francusku. Za početak, Haris se riješava da ode u Kan u posjetu svom starom prijatelju Perici Županoviću, ali tu saznaje da je on nedavno umro posle duže bolesti, ali mu njegov prijatelj nudi da koristi njegov apartman. Tako Haris dolazi na obale francuske rivijere, Kan, Sen Trope… Slijede opet druženja sa evropskim džet-setom… Dolazi do njegovog poznanstva sa Džordž Majklom, Džipsi Kingsima… Haris ih sve naravno svaki put ostavi bez teksta kad uzme gitaru i zapjeva. Uporedo sa tim, tih godina gostuje na 77 dobrotvornih koncerata sa kojih se prihod šalje za nastradale u njegovoj Bosni. Boravi izvjesno vrijeme i u Španiji gdje u studiju Kornelija Kovača započinje rad na svom materijalu snimivši pjesme na engleskom, romskom i španskom jeziku koji planira da plasira na evropskom i svetskom tržištu. Uporedo radi i obrade nekih svojih starih pjesama. Tada nastaje i pjesma Jesu l’ dunje procvale…

S obzirom na popularnost koju je Haris imao na jugoslovenskim prostorima, svaka njegova pjesma koje bi se neko dočepao – bila bi potencijalni hit. Tako i dolazi do toga da Haris njemačkoj firmi Embex daje kompozicije Jesu l’ dunje procvale i Tugo moja, kako bi izašao CD pilot. Međutim, oni na isti CD stavljaju i Harisove stare pjesme, kao i još nekoliko ciganskih obrada, tako da se na tržištu 1996. godine pojavljuje materijal koji se predstavlja i prodaje kao novi album Harisa Džinovića. I sve je to narod gutao, jer je bio željan njegove muzike i emocija koje je ona stvarala. Tek po dolasku u Pariz, Haris je mogao da diše punim plućima jer su ga Francuzi prihvatili raširenih ruku i angažovali da snima za diskografsku kuću Poligram. S obzirom na već snimljenu i objavljenu verziju pjesme My Way potpisao je jednogodišnji ugovor i dobio na korišćenje vilu u Sen Tropeu. U jednom trenutku nasmiješila mu se i svijetska karijera. Hari je počeo intenzivnije da radi na svom materijalu koji je započeo na engleskom jeziku spremajući ga za evropsko tržište. Nedostajao je samo dobar marketing i naravno finansijska potpora. Nekako u istom periodu Haris sa svojim prijateljem otvara restoran Harris u ul. Žan Žak Ruso 54, u Prvom arondismanu, samom centru Pariza, koji vrlo brzo dospijeva na dobar glas i koji je bio dobro posjećen i od strane Francuza, a naravno postaje i stijecište estradnih umjetnika iz cijele bivše Jugoslavije koji bi se našli na proputovanju kroz taj grad svjetlosti.

U restoranu je bilo i francuskih specijaliteta, ali na meniju bi se povremeno našli i gurmanluci sa našeg podneblja, uvijek je bilo fine muzike, a nisu bili rijetki trenuci kada bi Haris i sam zapjevao, dočekujući raširenih ruku i sa poznatim osmijehom svoje stare prijatelje. Haris je u međuvrijemenu skinuo i svoj crni šešir po kome su ga ljudi pamtili. Umjesto njega na glavu je stavio crnu maramu. Znak prepoznavanja, ostali su samo gusti, crni brkovi. Njegov prodorni glas impresionirao je i profesionalce i obične ljude. Zapanjen je bio čak i sedamdesetogodisnji Španac, otac jednog od članova grupe Džipsi Kings, kada je Hari na jednoj zabavi u Braseloni uzeo gitaru i zapjevao Zajdi, zajdi. Znao je svojim pjevanjem i pojavom da dočara emociju iako su melodijska linija i riječi pjesme svima bili nerazumljivi. Tada ga je on upitao odakle mu takva duša i gdje se to tako pjeva. Haris mu je odgovorio da to nije ništa i da kod njega u zemlji svi tako pjevaju, iz duše… da se čovjek tako jednostavno rodi… Niko nije mogao da vjeruje. Naravno, kao i svaki drugi posao koga bi se prihvatio, Haris je besprijekorno obavljao svoj posao vlasnika restorana, šefa kuhinje, šefa personala, dobrog domaćina… Imao je najkvalitetnije osoblje, francuske kuhare. Sve je bilo prilagođeno evropskom nivou, ali on ipak nije nikada ni imao namjeru da se profesionalno i potpuno posveti ugostiteljstvu. Trebao mu je samo jedan mali kutak, onako za njegovu dušu.

U međuvremenu, 1997. godine počinje da dolazi i na naše prostore. Prvo je ušestvovao na jednom dobrotvornom koncertu u Sarajevu i to je bilo njegovo prvo gostovanje u rodnom gradu poslije pet godina od njegovog odlaska. Slijedeće godine Hari pjeva i u jednoj diskoteci u Hrvatskoj, u Trogiru. Tamo je njegov nastup bio vrlo zapažen i duplo više ljudi od kapaciteta diskoteke se tiskalo da pozdravi, vidi i čuje ovog majstora sevdaha…u diskoteci… što samo dokazuje da ga vole sve generacije, bez obzira na vrstu muzike koju pjeva, da on čak i briše razlike među vrstama muzike, čineći od nje jednu, jedinstvenu, neponovljivu, savršenu, a jednostavnu cijelinu. Haris se riješava da proda svoj lokal u Parizu, jer je osjetio da polako dolazi vrijeme da se ozbiljnije posveti muzici koja mu ne da mira još od malih nogu. Počinje intenzivnije da radi na svom albumu koji je započeo još prije više godina na maternjem jeziku, nastavlja sa pjesmama po kojima ga je publika dobro zapamtila i u stilu svojih velikih hitova…

Dugo je pokušavao da riješi problem izdavača svog novog materijala, nekoga ko bi obezbijedio plasman na teritoriji cijele bivše Jugoslavije, a i van nje. Poslije dužeg traganja, a i uz pomoć svojih prijatelja, Brene i Bobe Živojinovića, uspostavlja kontakt sa gospodinom Milanom Jankovićem, vlasnikom kompanije Zepter International, koja je u međuvremenu osnovala ogranak svoje kompanije koji se bavi izdavaštvom u oblasti muzike Zepter world music international, među čijim se projektima nalaze muzički predstavnici mnogih zemalja. Tako oni zvanično i postaju izdavači njegovog albuma koji je snimio u prethodnom periodu. Očekivalo se da Zepter bude izdavač i albuma spremanog za evropsko trziste koji je Hari godinama strpljivo radio na engleskom jeziku. Zepter će biti zadužen za plasman i prodaju prava za ovaj album drugim diskografskim kućama po svom poslovnom interesu, tako da Hari više ne mora da brine o tiražima, piratima i drugim poslovnim peripetijama. Prva slijedeća karika u tom lancu je Grand produkcija koja je otkupila prava za ovaj album za jugoslovensko tržište. Dolazimo u našoj priči i do serije koncerata u Beogradu, u Centru Sava upriličenim u dane od 21. do 29.12.1999.godine. Od planirana tri nastupa, cifra se zaustavlja na sedam koncerata u Beogradu i jednim u Novom Sadu. Bilo bi ih sigurno i više da Haris nije imao već ugovorene obaveze početkom januara 2000. godine. Koncerti su bili održani pod upravom briljantnog Rake Marića. Ponovljena je 1991. godine, sala je bila puna iz večeri u veče, publika na nogama, aplauzi, horsko pjevanje, scene koje se ne daju opisati. Dosta Harisovih kolega došlo je da pozdravi ovog velikog umjetnika. Bili su tu Šaban Šaulić, Lepa Brena, Goran Bregović i mnogi drugi. Haris je na svakom koncertu izveo jednu od pjesama koja će se naci na novom albumu, a gosti premijernog koncerta imali su tu privilegiju da čuju čak četiri nove pjesme, a moja malenkost kao autor ovog teksta dopušta sebi tu slobodu da kaže da se od tih pjesama najvise vezala za one koje je u svom raspolozenju zapamtila i zavoljela kao Eminu i kao Suzu jer poslije njih zaista više ništa nije važno, ni kafana, ni ljudi, ni godine, dovoljan je samo jedan zagrljaj, saznanje da je neko tu i… nista vise…

Sa ovih prostora i poslije velikog uspjeha na beogradskim koncertima Haris je otišao na Jaltu, u Ukrajinu, gde je odmah iza Nove godine koju je radno proveo u Igalu, imao nekoliko ugovorenih nastupa, a zatim se vratio u Njemačku da nastavi finalni rad na svom novom materijalu, snimajući nekoliko spotova koji će medijski ispratiti izlazak novog materijala. Dok je pričao o novom albumu, Haris je isticao da njegova vjerna publika treba da očekuje 14 pjesama na kompakt disku i 10 na audio kaseti… Materijal je urađen u štutgartskom studiju pod dirigentskom palicom vrsnog tonca Tahira Durkalića, koji je zajedno sa Harisom i njegovim ostalim saradnicima bio nezaobilazna nit u pravljenju svih njegovih velikih hitova na predhodna dva solistička albuma nastala prije deset i više godina. I u ovom slučaju se potvrdila ona izreka… da je vino bolje što je starije… pa su iz te muzičke radionice i iz pera i duše Harisa Džinovića ponovo izašli sve sami hitovi.

Novi album Harisa Džinovića pojavio se u prodavnicama početkom decembra 2000. godine sa jednostavnim, ali uvijek prepoznatljivim imenom: Haris Džinović. Dvanaest prelijepih pjesama, pjesama uz koje ćemo meračiti, plakati, radovati se, razbijati čaše, lomiti dušu, rastajati se na peronima dalekih gradova, pjesme uz koje ćemo se buditi, ljubiti i sanjati, pjesme za kafanu, pesme za društvo uz gitaru, pjesme za sve ljude dobre volje i čiste duše… dvanaest pjesama poslije deset godina, stotine ispisanih stihova i hiljade riječi za hiljade neprospavanih noći i samotnih dana, za milion misli koje ti prođu kroz glavu za sve te godine…Tokom 2000. i 2001. godine održao je Haris Džinović bezbroj koncerata i gostovanja. Ređale su se turneje po Kanadi, Skandinaviji, Australiji, Jugoslaviji, izmedju njih gostovanja u gotovo svakom većem gradu u Evropi. Opet se ponovila serija od osam rasprodanih koncerata u Beogradu (čitaj: vise od 30.000 posjetilaca), a nakon nje uslijedio je spektakularni koncert u sarajevskoj Zetri pred više od dvadeset hiljada posjetilaca koji su uživali u tročasovnom nastupu Harisa Džinovića nakon gotovo deset godina. Od proljeća 2002. godine uz stalne nastupe po Evropi, uslijedio je koncert u Ljubljani…zatim skandinavska turneja, koncert u Zagrebu….. američka turneja… i idemo dalje i dalje… I eto tako, u očekivanju smo novih ploča, novih koncerata, novih suza, zagrljaja, pjevanja i plakanja u mraku… novih emocija… Točak naših života i dalje nezaustavljivo ide naprijed, a on je i dalje u najboljim godinama, u istim onim sa početka ove priče..

Kako je pored bezrezervne podrške i naklonosti publike Haris početkom dvehiljaditih osvojio i naklonost jedne lijepe i mlade Zagrepčanke, tako mu se ukazala prilika da ostvari još jednu svoju davnašnju želju. Dvadesettrogodišnja studentkinja orijentalistike iz Zagreba, Melina Galić nedugo zatim rodila mu je kćer Đinu. Kako su novine tih dana izvještavale – „Zvijezda je rođena“, nije se znalo tada da li će biti lijepa na majku i uspješna na oca i imati sve predispozicije da zaista bude zvijezda – ali jedno je sigurno – marta 2004. godine rođena je još jedna zvijezda Harisovog života. Vec sljedeće godine u aprilu njihova porodica uvećana je za još jednog člana. Haris i Melina dobili su sina Kana.

Krajem 2009. godine u prodaji se pojavio njegov četvrti solistički studijski album „Magic“. Novo osvajanje planete Haris je započeo pred više od petnaest hiljada poštovalaca njegove muzike osvajanjem „Beogradske Arene“ spektakularnim promotivnim solističkim koncertom 11. decembra 2009. godine. Kao i sa prethodnih albuma i ovde su vrlo brzo gotovo sve pjesme osvojile srca publike… Pomenućemo samo neke: „Muštuluk“, Zbog tebe postojim“, „Traži, traži“, „Ne mogu ja protiv sudbine“, „Javi se“, „Tuga mi je sve što imam“ i druge.
06. novembra 2011. godine Harisu Džinoviću pripala je čast da se kao specijalni gost pojavi na koncertu Monserat Kabalje u Beogradu, u okviru njene turneje, pjevajući stare napolitanske pjesme „Dicitencello vuie“ i „Torna a Surriento“, dok je u duetu sa Monserat briljirao u numeri „Non di scordad di me“.

U godinama koje slijede, Haris je uveseljavao poklonike svoje muzike širom svijeta, gostujući u koncertnim dvoranama, halama, svečanim salama, banket salama restorana i hotela, diskotekama, morskim terasama, stadionima, arenama, redovno održavao tradicionalne prednovogodišnje koncerte, pjevao Nove godine po trgovima, jednom riječju dopirao svojom pjesmom do svake duše koja je bila otvorena da je primi.

Nakon osam godina diskografske pauze, prije nego što će i 2017. godina ostati za nama, Haris je objavio album pod jednostavnim i prepoznatljivim nazivom “Haris” sa devet veličanstvenih pjesama koje su definitivno ustoličile ovog umjetnika kao

​“​kralja meraka​“​ na našim prostorima, a i šire. Haris nam u saradnji sa plejadom izvrsnih saradnika poklanja cijelog sebe i svojim vokalnim bravurama daje pečat budućim hitovima. Ne izdvajamo ovoga puta nijednu pjesmu posebno jer se na albumu nalaze pjesme za svačiji muzički ukus i za sve generacije, koje će, sigurni smo, ostati u amanet i nekim budućim generacijama kao klasična škola prave pjesme i meraka po kojoj ćemo uvijek poznavati i pamtiti Harisa, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri do perfekcije i savršenstva doveo svoj prepoznatljiv muzički izraz.

Biografiju priredila Svetlana Anđelić